Nedavno je bivša ministrica obrazovanja u lošem pokušaju suptilnosti izjavila da religijski život moramo zadržati unutar svoja četiri zida i pristati ciljano hodati prema „slobodnom i pluralističkom društvu“. Zanimljivo je da je u objavi zvučala veoma zabrinuto oko ideje školovanja kod kuće i takve vrste slobode dok joj je prvotni cilj pripremiti djecu na slobodno i pluralističko društvo. Ona je, naime, branila slobodu dok je brinula o slobodi. Dakle, mi roditelji svoj pomladak trebamo poslati u instituciju koja će ih u osam godina izolacije i rigidnosti naučiti kako da živi slobodno u njihovoj ideji slobodnog društva. I tu dolazimo do apsurda. Kažu nam da svoju religiju i odabire čuvamo u svoja četiri zida dok oni istovremeno svoju religiju odnosno ateizam i svoje odabire, pod krinkom zabrinutosti, pokušavaju nametnuti cijeloj državi. Stepinac je to stanje jasno opisao: šačica se nameće milijunima. Mi kao da ne razumijemo da su ateizam i anarhija, jednako kao bezgranična sloboda – fantazije. Ministri fantaziraju, a mi im ne odmažemo.
No, bivša ministrica nas je ostavila prosvijetljene u tome da nam školstvo koje teži fantaziji nikada neće pružiti adekvatni odgoj, a ni obrazovanje, dokle god ne priznaju da postoji objektivna istina sadržana, na njihovu žalost, u Katoličkoj vjeri. Eh, bilo bi zgodno da je naša dužnost ukazivati na probleme javnim medijskim puteljcima, no tako ćemo samo milovati ego i taštinu. Da se to ne dogodi, potrebno je u naše živote uvesti djelovanje, a katoličkog djelovanja u zadnjih nekoliko desetljeća nema. Čini se da izumiremo, a ne da preplavljujemo. O ozbiljnosti katoličkog života se ne govori, o beskompromisnosti još manje, a o mlakosti na veliko. I tako dođosmo u stanje da mi zaista svoju vjeru držimo u svoja četiri zida preplašenog indiferentizma.
Katolička Crkva nas nikada nije razočarala. Uvijek je podizala žive uzore da nam budu izvor utjehe i ohrabrenja. Samo…kada bi ih shvaćali ozbiljno i njima hrlili u svim tegobama. Čitajući Stepinca, životopis Don Bosca, pape Pija X. i svete Male Terezije uviđa se da katolički odgoj i obrazovanje nisu ni približno kao što su nekoć bili, kada su sjemeništa vrvila zvanjima i kada su još postojala katolička sela ispunjena katoličkim obiteljima.
Da bismo razumjeli koliko smo se udaljili od katoličkog shvaćanja odgoja, dovoljno je pogledati kako su o školi, prijateljstvu, stezi i vjeri govorili katolički uzori.
Don Bosco u svojim uspomenama ovako opisuje kolegij u Chieriju kojeg je pohađao:
„Tijekom četiri godine koliko sam proveo u tom kolegiju, ne sjećam se da sam čuo ijedan razgovor ili samo jednu riječ protivnu moralu ili vjeri. Na kraju studija retorike, od 25 učenika koliko ih je bilo u razredu, 21 je prihvatio crkveni stalež, trojica su postali liječnici, a jedan trgovac.“
Nadalje opisuje svojeg najboljeg prijatelja Alojzija Comolla: „Taj divni drug bio je moja sreća. U pravo vrijeme bi me znao upozoriti, ispraviti i utješiti, ali tako uljudno i ljubazno da sam mu na neki način sa zadovoljstvom davao povod kako bih doživio da me on ispravi. S njime sam prijateljski razgovarao i bilo mi je prirodno nasljedovati ga. Premda sam tisuće milja zaostajao za njim u krepostima, to što me lakoumni nisu iskvarili mogu zahvaliti samo njemu. U njemu sam vidio uzorna prijatelja, poticaj na dobro, ideal kreposti za svakog muškarca.“
Također opisuje kako je provodio svoje prve oratorije zapisujući:
„Ipak, da bih imao neki temelj na kojemu ću graditi stegu i moral, pozvao sam i neke druge dječake dobroga ponašanja koji su pouku već prošli. Oni su mi pomagali održavati red, a čitali su i pjevali svete hvalospjeve. Već sam otpočetka shvatio da bi bez pjesmarica i odgovarajućeg štiva ta blagdanska okupljanja bila poput tijela bez duše. Ujutro bi mladići pristupili svetim sakramentima. Navečer smo se sastajali u određeno vrijeme, pjevali hvalospjev, održavali katekizamsku pouku koju bi pratila priča, a onda bi se nešto i podijelilo…“
Don Bosco nam dočarava s kolikom je ozbiljnošću njegovana katolička vjera i tradicija čak i u ustanovama koje su odgajale i obrazovale djecu. Koliko se cijenio krepostan prijatelj i koliko se snažno izbjegavalo biti dio lakoumnih. Kako je sa svojim dječacima od najranije dobi učio hvalospjeve i molitve na latinskom jeziku. Također si moramo osvijestiti da se ministriranje odnosilo na tradicionalnu latinsku misu u kojoj su sve molitve na latinskom jeziku uz puno sitnih detalja kretanja. Mi se time danas ni približno ne možemo pohvaliti.
Stepinac nam s druge strane ostavlja u nasljeđe snažan otpor prema sustavu koji nas želi progutati. Kod njega nema kompromisa čak i onda kada je većina u komunističkim, naizgled dobrohotnim, idejama vidjela spas. Posjedujemo li imalo duh otpora i obrane ili smo klonuli?
„Odgoj djece, koji po naravnom pravu pripada roditeljima i Crkvi, ovi ovdje ne priznavaju. Crkva se nikada neće odreći toga prava. Vi npr. imate djecu. Vidite i sami da ste najpametnije učinili da ste ih dali u škole i na odgoj salezijancima. Promislite, kako bi vam bilo pri duši, da se, što je za Vaše prilike apsurd, netko sjeti da Vam istrgne malenu djecu iz ruke, iz škole, kamo ste ih po svojoj dužnosti uputili, pa da im onda počne trubiti neke gluposti pod firmom znanosti, kvariti ih i slično! Ovdje se šaka ljudi nameće milijunima. Je li to sloboda?“
Na drugom mjestu jasno daje uputu:
„Ako naime onemoguće katehizaciju djece, tada će glavna briga biti roditeljima da poučavaju svoju djecu. Katehetske propovijedi osposobile bi roditelje za tu pouku. Ah, jadna djeca. Što sve moraju čuti u školi? Ja to ne zovem više školom, nego hrvalištem!“
Ovi tekstovi nam bar malo dočaravaju koliko smo daleko od iole katoličkog načina života. Promislimo samo na kratko možemo li se pohvaliti brojnosti katoličkih zvanja? Imamo li u životu uzora beskompromisnog katoličkog duha? Imamo li stegu mladića i djece općenito, da pjevaju hvalospjeve, recitiraju katekizam i redovito idu na sakramente? Smatramo li tragedijom da nam uzimaju djecu iz ruke učeći ih lažnoj slobodi ili je to samo mali nedostatak?
Nadalje si moramo dati širu perspektivu. Smatramo li da brojnost zvanja ovisi i o našem roditeljskom djelovanju ili je to pitanje isključivo vlastitih odabira? „Ne treba Bog naših djela, nego jedino našu ljubav“ govori sveta Mala Terezija. Jesmo li utisnuli ljubav prema Bogu u srca naše djece kao što sasvim sigurno utiskujemo ljubav prema svijetu. Osigurava li vjeronauk u školi, lekcijama o pravilima židovstva i budizma, beskompromisnu vjeru u jednoga Boga? Je li sigurno biti uz prijatelja sklonog pornografiji, psovanju, tučnjavi? Je li sigurno presaditi mladu biljku sa svoja prva dva lista izravno na otvoren prostor? Jesmo li ozbiljno sagledali da ovozemaljski život završava smrću, a onozemaljski tek počinje? I opet dođosmo na isto. Vjera, koja nikada u sebi ne može biti kompromisna, jer u protivnom nije vjera nego sumnja, nas pokreće prema paklu ili raju. Vjera koju šačica pokušava eliminirati kako bi svi hrlili njima kao bogovima, a ne Njemu kao Bogu. Ako su nam ovi primjeri pokazali kakav bi katolički duh trebao biti, ostaje pitanje zašto ih danas ne koristimo kao inspiraciju za konkretne odluke. Uviđam nekoliko razloga za to:
- Razlog: Stanje dobronamjernog trpljenja.
Kao roditelji se dobronamjerno zavučemo u stav trpljenja. Razmišljamo da je svijet takav, škole su takve, društvo je takvo – i što ćeš. Bojimo se usamljenosti, izoliranosti i odbačenosti učinimo li ikakav drugačiji korak u odnosu na masu. Često uopće ne vidimo problematiku koja se suptilno promiče i ostvaruje nauštrb naše djece. I dok mislimo da se jako dobro držimo ni ne vidimo da poprimamo izgled i misao svjetovnjaka. Istovremeno se ohrabrujemo katoličkim duhom trpljenja i kako žrtva uvijek donosi život. No, pitanje je kakva žrtva? Je li možda strah umotan u celofan žrtve? Jesu li obziri skriveni u „budi normalan“? Jesu li ozbiljni koraci shvaćeni kao pretjerivanje i isticanje? Jesmo li preuzetno pouzdani u Božje milosrđe i pomoć? Mislimo li da činimo puno, a zapravo ne činimo ono konkretno i najvažnije? Jesmo li drugačije, često ispravnije, razmišljanje uništili ljubaznim sveprihvaćanjem i nemiješanjem? Je li dobra želja – da nam djeca očvrsnu – sakrila odbacivanje odgovornosti? Preispitajmo korake koje smo poduzimali i ako već nisu, okrenimo ih katoličkom duhu.
- Razlog: Ne učimo od prethodnika.
Kakvog li propusta. Nikako da se ostavimo stava da nas prošlost progoni i da nam nema ništa dobroga za dati. To je današnji fenomen. Sveci ondašnjeg vremena nisu relevantni za danas. Današnji svijet je počeo u 19. stoljeću potpuno ignorirajući da je postojao i ranije. Sve prije toga je zastarjelo i trebamo se okrenuti novom proljeću, pred nama su novi uzori i novi putevi jer ovaj današnji svijet zahtijeva sve novo jer je iznimno napredan. Zanimljivo je kako moderno doba sebe veliča kao samodostatno i kao ono koje sve daje novo. Ne treba ti prošlost kada živiš danas i svi prije tebe nisu ni blizu tvojoj intelektualnoj uzvišenosti i materijalnom imanju.
Tu iluziju da prošlost nije relevantan putokaz za danas pobija propovjednik koji govori: „Što je bilo opet će biti, što se je dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem. Kada bi što bilo, o čem bi se reklo: ‘Evo, nešto novo!’ , to je već bilo u vremena, što su za nama.“
Da povjerujemo prethodnicima, katoličkim uzorima, da odvajamo vrijeme čitajući duhovno štivo tada bismo znali kako zadržati i proslijediti katolički duh.
- Razlog: Nedostatak ozbiljnog duha
U mnogim pitanjima odgoja i obrazovanja zauzimamo indiferentan stav. Koliko nas je život zarobio „moranjima“ ne zamaramo se stanjem obitelji, a pogotovo stanjem djece. U stanje relativizma nas dovodi nekoliko opravdanja.
I. Uvjeravamo sami sebe da ne pretjerujemo i da će sve to oni preživjeti te da trebaju očvrsnuti. Preživjet će i loš javni školski sustav, i prijatelje koji psuju, i suživot s mobitelom, i slab kontakt s roditeljima, i rastavljanje od braće i sestara, i manjak doticaja sa stvarnom prirodom, prirodnim obvezama i poslovima. Što je najsmješnije od svega uvjeravamo se da se brigom, o stvarima koje nas provociraju iznutra, ne oslanjamo na Božju providnost i pomoć. I tako ubrzo opravdamo svoje nedjelovanje i nađemo se u stanju da mislimo da se borimo, a zapravo trpimo grižnju savjesti što nismo djelovali.
II. U tonu roditeljskog ohrabrenja (valjda) našu odgovornost lagano prebacimo na slaba djetetova leđa govoreći „neka očvrsne, ne smijemo ga držati pod staklenim zvonom“. Istina je da ga ne smijemo držati pod staklenim zvonom jednako toliko koliko je istina da ga ne smijemo baciti u rijeku s krokodilima. I o tome neću duljiti. Uvjeti za odgajanje i obrazovanje djece u 2026. godini su ravni rijeci s krokodilima i ne pokazuju se naznake da ide na bolje.
III. Uvjereni smo da netko tamo odrađuje sve poslove bolje od nas. Na što smo to spali? Bog nam je darovao djecu i samim tim činom nam dao odgovornost da smo mi ti koji će ih dovesti natrag do Boga u vječnom životu. Odjednom je nazadno i sramotno kada preuzmemo odgovornost za svoju djecu. Nazadno je i sramotno što se leti za ovozemaljskim srećama blagostanja, što se za djecu i zbog djece ne poduzimaju ozbiljni koraci, što nam je odgoj postao jalova izjava „ma, preživjet će“.
Staviše nas u četiri zida, a da ni ne primijetismo. I to se ne tiče samo odgoja i obrazovanja, nego i cjelokupnog života. Suvremeno doba je uspjelo u tome da vjeroispovijest odvoji od djelovanja u životu. No, na njihovu žalost, vjera je pokretač djelovanja. Htjeli-ne-htjeli slatkorječivi ateizam vodi putem pakla, katolička vjera vodi putem raja. Ne vrijedi nam mudrovanje o vjeri, nego nam vrijede mudra djela. Iz dana u dan, pokrenuti vjerom, odabirati Boga i katoličku vjeru u svim pitanjima djelovanja. Da bi nam djela, proizašla iz vjere, priskrbila nadu u život vječni.
Izvori citata:
- Uspomene iz Oratorija, Ivan Bosco, Salesiana 2023.
- Dnevnik, Josip Vraneković, 2011.
- Naš nebeski Otac, sv. Terezija od Djeteta Isusa