Danas želim progovoriti o slonu u kući iliti televizoru.
Što bi dobili kada bi na glavno mjesto u kući, na mjesto televizora postavili oltar?
Poslagali sve svece zaštitnike nas i naše djece? Ukrasili ga cvijećem i stolnjacima?
♡Dobili bi mjesto u kući koje te stalno podsjeća na molitvu ili bar razmišljanje o uzvišenim stvarima. Dobili bi nebrojeno više prilika za odgoj upravo zbog toga što bi i djeca skretala pozornost na oltar i često ispitivala “Mama a što je to?”. Ili bi pak s vremenom u njihova mala srca usadili ljubav i brižnost za uređivanjem oltara za Boga; sada oltara u kući a kasnije oltara u Crkvi kao časne sestre ili svećenici. Dobili bi radost, viku, trčanje po kući i nered umjesto monotonosti dok svi gledaju u istom smjeru a maštu i radoznalost ostavljaju za poslije ili nikada obzirom da je trenutak izgubljen.
♡ Dobili bi toliko prilika za razgovor o obiteljskim radostima i žalostima a koje bi inače sakrili iza uvjeravanja “samo da malo pogledam tv i odmorim” a i sam znaš kako od televizije možeš ustati samo umoran, u današnje vrijeme i zabrinut. Dobili bi mnogo malih umova oduševljenih za Boga, a ne ovisnih o kriminalističkim serijama i tw showovima koji samo truju tako čistu i nevinu dušu.
♡Dobili bi skromniju dječicu koja nemaju tantrume jer nisu dobili Disney torbu ili tenisice na jednoroga; jer Disney i jednorog su tako nebitni za spasenje duše.
♡I sve to, a i još više, samo kada ne bi pali u onu zamku “ajde samo ću malo..” pa se to malo pretvori u cijeli dan.
♡♡Na kraju dobili bi supružnike koji kada ostanu sami razgovaraju, planiraju i mole i tako obnavljaju svoju ljubav.
Svi argumenti za prisustvo televizora stanu u jednu malu ladicu u zabačenom dijelu kuće. Stanu u veličinu tableta ili laptopa koji bi se vadio samo po potrebi i uz dopuštenje.
Tek kada izbaciš tv iz kuće shvatiš koliko njegova prisutnost mijenja ozračje.
I takav pothvat vrijedan je svake kritike, podsmjeha i osude. Vjeruj mi.
Ono glavno mjesto u kući daj Bogu. Zar stvarno misliš da bi taj korak donio sa sobom nešto loše?